Lakirano srce od gipsa
Možda ste zaboravili, ali ja nisam, za 8. mart brali smo ljubičice i i za poklon majci izrađivali srca od gline i gipsa u školi. Crvenom temperom obojili bi površinu oblikovanog gipsa i godinama smo to malo srce od gipsa držali kao ukras na zidu, sve dok nam nisu srušili dom.
Srce od gipsa nestalo je u ruševinama, a stara Singer mašina ostala bez glave, samo je bilo čitavo čvrsto metalno postolje da bude svjedok razaranja.
Tko je zapalio moje krpice? To niko ne zna, evo već 21 godina od toga događaja, ali nama žrtvama rata ne preostaje ništa nego da oprostimo i zaboravimo.
To što je meni zapaljena knjižica sa radnim stažom je jedino moj problem i ja opraštam, ali moje izgorjele knjige negdje u tami plaču same.
Što su nekome bile krive knjige " Priče iz davnine" ili "Nikola Tesla-Genij s našeg kamenjara"?
Da li onaj tko je zapalio knjigu "Vlak u snjegu" zna da se to naziva KNJIGOCID?
Da je Pariz divan grad ja sam naučila iz knjige "Koko u Parizu" i 10 puta pročitala Homerovu "Ilijadu i Odiseju", a "Najljepše bajke svijeta" su mi bile jedino društvo kad sam bolovala od gripe kao dijete.
"Torta na nebu" iz biblioteke Vjeverica je bila moja nagrada za odličan uspjeh u školi, a pohvalnice i slike sad ne mogu čuvati u albumu uspomena iz mladosti.
Naručena knjiga iz Slovenije "Danas slikam" kakvo zlo je učinila palikući knjiga moje privatne biblioteke?
Knjiga "Pipi Duga Čarapa" bila je drugarica sa kojom sam putovala svijetom avantura, ali miris omiljene knjige, zamijenio je miris pepela sa zgarišta mog srušenog doma.
Učila sam čitajući zbirku pripovjedaka "Bašta sljezove boje" od Branka Ćopića i plakala kad su mi rekli da je zapaljena, jer ja sam odrasla bosonoga uz najljepša i najznačajnija književna djela za djecu koja su obilovala toplinom kreativne literalne olovke i bila moj putokaz u bolje sutra.
Kome su to smetali modni magazini "Svijet" i "Burda"?
Knjigu recepata i sveske poezije iz mladosti nikada više neću čitati, kao ni obući bijelu haljinu od čipke koja je ostala neotpakovana u kutiji od papira.
Umijesto svoje haljine nosila sam od Crvenog krsta dobivenu polovnu odjeću u izbjeglištvu, sve dok nisam odletjela avionom daleko u svijet.
Moje prijateljice iz djetinjstva sve su predaleko sada, dijele nas okeani, razasute smo od Kanade do Australije.
Ja sam upoznala nove prijateljice i kada sam učestovala na jednoj zajedničkoj izložbi žena umjetnica iz raznih zemalja svijeta, moja koleginica iz Kanade je izložila umjetničku instalaciju crveno-lakirano srce od čokolade kao feministički znak protesta protiv diskriminacije žena, koje su danas svuda pod velikim pritiskom da uvijek trebaju imati perfektno nalakirane nokte, drečavi crveni karmin na usnama i da graciozno hodaju u neudobnim previsokim potpeticama.
Lakirano srce posjetioci su mogli dotaći samo u bijelim rukavicama koje su bile postavljene pored instalacije.
Taj rad me podsjetio na crveno srce od gipsa nestalo u plamenu historije, a ja mogu samo da sanjam polja što se zlate, ali nemam gdje više doći, jer popraviše drugovi po prelakiranoj partijskoj knjižici i štale, ali ne dozvoliše da se popravi i naša stara avlija i kula na čiji je krov bačena bomba pa i dan-danas tako stoji.
Da li to danas mnogi misle da je lako biti slobodni umjetnik, pa sa diplomama novinara i dugogodišnjom uspješnom karijerom zamjenjuju novinarsko pero i tintu kistom od prirodne kozje dlake, da ne govorim o taksistima i svima onima koji plaćaju basnoslovne cifre da bi izlagali u galerijama, samo lokalni političari nisu dozvolili da se postave i moje slike na zavičajnoj izložbi u rodnom selu, jer sam ja svoju skromnu diplomu ilustratora stekla non-stop učeći i crtajući noću, a čija je to sramota što godinama stoji porušena avlija u kojoj je rođen svjetski poznat znanstvenik i doktor nauka?
Nema mi druge alternative nego zaboraviti zbog diskriminacije moju profesiju digitalne umjetnice iako sam izlagala u Banskom dvoru i širom svijeta, ali samo ne vole u rodnom kraju moju diplomu likovne umjetnosti nego im je draže da otvaraju svečane izložbe u kojima izlažu promotivna djela mladi pravnici iz dobrostojećih porodica i arhitekti što slikaju neke crne zastrašujuće zmajeve koji imaju prednost kao umjetnici pošto su im supruge iz mog rodnog kraja, čak sam i zajedno učestovala više puta sa nekima od njih na međunarodnim grupnim izložbama u glavnim gradovima drugih zemalja, eto ja moram pod stare dane u studente opet da studiram pravo i arhitekturu, te iako sam invalid, pripremim svu neopodnu tehničku dokumentaciju, projektujem i izgradim sama novu konstrukciju od dasaka od javora za uništeni krov kule u djedovoj avliji.
Vidiš li to sa neba brate Zorane, ti jedino u porodici si bio građevinski inženjer, nisi volio podijele i otišao u tuđi svijet da gradiš hidroelektranu, ali ni tu mira nema od ekstremnih terorista, u Alžiru te 1993. godine uzeli su život tvoj i tvojih prijatelja iz Mostara i Teslića? Zato ne zamjeri za ove suze danas, trpjela sam suze dugo, ni oplakati te nismo mogli svi zajedno razdvojeni ratom.
I boli ovo srce moje Balkansko, ni lak ne uspjeva prekriti gorke uspomene koje su urezale bezbroj linija trag, teško je svima nama koji ne možemo natrag u zavičaj nam drag.
Čekaj me, mada znam koliko dugo čekanje teško je, i ja ću doći da obnovim sama na avliji pendžere srušene, da prošetam ispod dženerike rascvijetane, pa makar puklo ovo bezbroj puta slomljeno srce moje, čekaj da zapjevam is sveg glasa kao djevojke sa Neretve, mili kraju, vraćam ti se da živim u zemlji slobode koju su moji preci životom vijekovima branili!
Nigdje nije trava zelenija od trave iznikle na rodnoj grudi i svi imamo sudbinu koja nas spaja energijom zavičaja, pa mada su nas izbrisali oni koji ne žele naš povratak, mi smo pioniri u haljinama maslačka koje je oluja odnjela od zelenih livada i njiva na druge krajeve svijeta, a svako proljeće donosi novo cvijeće nade i želju za povratkom u dolinu mladosti, makar i u starosti.
Ostajte ovdje! - pisao je Aleksa Šantić, jer nigdje vas sunce neće grijati kao sunce zavičaja, a rodni zavičaj se ne može ni kupiti ni prodati, - kaže jedan drugi pjesnik, a ja ću vam reći ono što vam nisu rekli oni koji su otišli u svijet, nije zlato sve što sija, tijelo se ne prilagođava lako vremenskim i danas toliko izraženim klimatskim promjenama o kojima govore i dobitnici Oskara.
Zdravu i čistu prirodu ne trebaš prelakirati u druge boje, ona nas tako svako proljeće obraduje svojim nježnim i prozračnim ružičastim bojama, ljeti svježinom zelenih pašnjaka, u jesen hodamo po šarenom mekom tepihu od opalog raznobojnog lišća, a zimskih radosti nema bez bijelih pahuljica snijega.
EKOLOGIJA i GIVOLOGIJA će spasiti nas! FUTUROLOGIJA povesti u kosmos zajedničke budućnosti!
Ma bilo gdje otišli nećemo naći onaj nama znani okus ćevapa na Baščaršiji u Sarajevu dok golubovi guguču oko nas, nećemo se kupati u plavijem moru od Jadranskog mora uz obalu Dubrovnika i samo je autentičan hljeb ispod peke koji smo pekli sami pod granama aromatične suhe smreke u Dalmaciji.
Ja glasam za pomirenje i mir u regionu, ja glasam za toleranciju, ja glasam za ulaganje u ljude i razvoj eko turizma, ja glasam za radne akcije da se obnove ratom porušene stare avlije koje su kulturna baština Balkana, a nije mena baka Anica našla u kupusu ili iza drače i prelakirala me u crveno, da se ne zna gdje mi je zavičaj!
A tko je baka Anica, pitate se vi?
To vam može reći moja sestra, doktorica u Banjaluci, ako je sretnete danas u šetnji.
Mi ovdje ne slavimo 8. mart, a Dan žena i Majčin dan se proslavljaju odvojenog datuma.
P. S.
Čitam i listam sve ove kataloge i prospekte za buduće studente prava i arhitekture što dobijam na kućnu adresu svaki dan i prijatno sam se iznenadila da postoji 17 - mjesečni kurs za arhitekte online na kojem se može za kratko vrijeme naučiti sve o konstrukciji i gradnji, eto odlično, sad mogu konačno ostvariti san o obnovi avlije bez ičije pomoći, baš kao naši djedovi koji su gradili sami svoje tradicionalne kamene kuće, ograđena dvorišta avlija sa velikim drvenim vratima i skromne dvore originalnog stila gradnje od ekoloških i sasvim prirodnih kvalitetnih građevinskih materijala zavičajnog podneblja, tako su radeći i gradeći svojim vrijednim rukama ostavili bogato povijesno i kulturno nasljeđe novim generacijama.
Napokon mogu svoj likovni i kreativni potencijal primijeniti u procesu obrade i oblikovanja kamena da bude pogodan za zidanje, a znam iz iskustva da mi predstoji dug put izgradnje umjetničke karijere u lokalnim okvirima, naša stručna kulturna elita ima istančan ukus, pa tako prije nekoliko godina moji vizuelni i audio projekti namijenjeni djeci oštećenog vida nisu naišli na podršku članova žirija iz mog zavičaja, mada se danas ti radovi koriste u mnogim internacionalnim ustanovama kao pomoć slabovidnim osobama, jer u drugim zemljama mi niko nije prebrojavao krvna zrnca i nije to nikakva mana kada si žena artist porijeklom iz aristokratske loze plave krvi kao Nikola Tesla. Bez obzira na sve okolnosti i one koji me pokušavaju nazvati neostvarenim talentom, sretna sam jer sam svojim radom na projektima pomogla mnogima i kultura živi i treba da se manifestuje u pozitivnim akcijama jer savremena umjetnost ide dalje oplemnjena novim formama i tehnologijama.
Ako od mene dobijete na poklon lakirano srce od gipsa to je znak da malterišem solar iznad konobe, saniram i obnavljam zidove avlije i pripremam ploče za kameni svod s dijagonalnim redovima da više ne prokišnjava krov kroz rupu koju je napravila bomba bačena na krov kule u kojoj sam rasla, i da nemam vremena ni za kratki odlazak na morsku plažu tokom ljetne sezone!
Ukoliko mi ne dozvole da opet uredim srušenu avliju moga djeda partizana, preostaje mi da gradim avliju na oblaku jer još niko nema tapiju za nebo!
U nebeskoj avliji još mogu da otvorim mobilnu biblioteku i dostavljam besplatno knjige svima kojima su biblioteke predaleko, također da crtam u skladu sa kosmičkim zakonom!
Uskoro će bajka o čardaku ni na nebu postati stvarnost zbog nedostatka prostora na zemlji, zato se mnogi futuristi okreću novim izvorima energije kao što je solarna energija, baš kao što je i predvidio Nikola Tesla, već se grade solarne poljane, solarne kuće, pa što ne bi mogla i solarna zvjezdana nova avlija koja putuje kosmičkim svijetom na nebu iznad oblaka! Tako ono što je nekad bio san, danas postaje stvarnost!
Naravno, u svemiru naše nove budućnosti neće biti zvjezdanih ratova jer svatko će tražiti svoj kutak za mir i harmoniju u beskajnom svemiru gdje ima mjesta za sve. Ipak biti ćemo okruženi dobrim robotima koji će biti programirani da nam pomažu u svakodnevnom životu u svemiru, a od velike pomoći će nam svima biti i svemirska mašina koja putuje kroz vrijeme brže od svjetlosti pomoću malih čestica neutrina koje je otkrio Nikola Tesla, ne neće to biti mašina koja može putovati u prahistorijsku prošlost kao što je pisao pisac naučne fantastike Žil Vern, već mašina koja putuje u budućnost, ali zbog velikih vremenskih razlika u galaksiji i udaljenosti od planete do planete i ovisno o pravcu kretanja ponekad ćemo se vremenski nalaziti nekoliko svjetlosnih godina unazad ili putovati unaprijed. Možda sada stignemo i do Atlantide negdje tamo u dalekoj galaksiji o kojoj je često pisao časopis "ARKA". Nekada su ljudi našeg zavičaja znali reći da je tu centar svijeta i kosmosa!
Odiseja u Svemir je počela!
Bella Ciao! Una Paloma Blanca - polijećem vrteći se u krug poput gramofonske ploče Jugotona, ja sam kao bijela golubica koja visoke planine prelijeće, ne može niko uzeti moje pravo na slobodu i mir!
ZA KONKURS
